Zoran Gajić je rođen u Pančevu, 28. decembra 1958. godine. Osnovnu školu završio je u Omoljici gde mu žive roditelji, a Gimnaziju je zavrsio u Pančevu 1977. godine. U odbojku se zaljubio još u detinjstvu, gledajući utakmice Odbojkaškog kluba „Mladost” u rodnom selu. Kada je dovoljno odrastao, zaigrao je u prvom timu i stekao dragocena iskustva. Kasnije se ekipa Mladosti nije mogla zamisliti bez Zorana. Završio je Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu, a nakon toga je bio trener ekipe Mladosti iz Omoljice i Borca iz Starčeva. Još jednu sezonu se vratio aktivnom igranju odbojke, u prvoligaškoj ekipi Jedinstva iz Stare Pazove, a onda se potpuno posvetio trenerskom radu.
U Novom Sadu se zaposlio u Zavodu za fizičku kulturu, gde je sedam godina vodio školu odbojke i usput bio pomoćni trener Odbojkaškog kluba „Vojvodina”, kada su glavni treneri bili Dušan Višekruna i Poljak Lešek.Ubrzo potom, naišla je trenerska era Zorana Gajića, doba slavlja OK Vojvodine, sa kojom je osvojio dve titule šampiona Jugoslavije i jedan trofej namenjen pobedniku Kupa naše zemlje. Kao afirmisani odbojkaški stručnjak proveo je četiri sezone u Grčkoj, gde je postao najcenjeniji trener prvoligaških ekipa. Vodio je ekipe Arisa i Oristijade. Odbojkaški savez Jugoslavije poziva tada Zorana Gajića natrag u zemlju i imenuje ga za glavnog trenera reprezentacije. Od tada, slobodno se može reći, počinje zlatna era odbojke u Jugoslaviji. Sredinom poslednje decenije prošlog veka, naša reprezentacija je toliko napredovala, da je u kvalifikacijama za Evropski šampionat u Atini, 1995. godine, na osam utakmica postigla – osam pobeda! Tadašnja „Plava čarolija” stigla je u Grčku bez poraza, nastavila sa blistavim igrama i zauzela treće mesto u Evropi.
Na Olimpijskim igrama u Atlanti, 1996. godine, reprezentacija Jugoslavije je pod rukovodstvom Zorana Gajića osvojuila bronzanu medalju, a najveći u speh u istoriji naše odbojke postignut je samo četiri godine kasnije. Zoran Gajić postao je drugi sportista iz grada na Tamišu koji se okitio zlatnom olimpijskom medaljom.
Olimpijski san je ostvaren u Sidneju, 2000. godine. Dosanjao ga je Zoran Gajić sa svojim plavim momcima. Odbojkaška reprezentacija je postala ponos Jugoslavije, a Zoran Gajić je od 1. oktobra 2000. godine, heroj i sportski idol Pančeva i Omoljice. Svoju prvu utakmicu na olimpijskom turniru u Australiji Jugoslavija je izgubila od selekcije Rusije sa 3:1, da bi se već u sledećem meču, naši momci sastali sa trostrukim prvakom sveta, ekipom Italije. Posle žestoke igre, u kojoj smo četvrti set dobili sa 33:31, Jugosloveni su slavili sa 3:2 u setovima. Potom su redom padali sledeći rivali: Amerika (3:0), Argentina (3:1), Južna Koreja (3:2) i Holandija (3:2). A onda je na red došlo polufinale. Kako je Zoran Gajić pripremio svoje momke znaju samo oni, ali tada je ekipa našeg stručnjaka pokazala i dokazala da je došlo vreme za smenu na odbojkaškom tronu sveta. Jugoslavija je sa 3:0 savladala veliku Italiju i dospela do same zavšnice.
A finale odbojkaškog turnira u Sidneju je bilo nešto najlepše što sport može da pruži. Jugosloveni su od početka do kraja susreta sa Rusima igrali maestralno, ostvarili još jednu maksimalnu pobedu i stigli do zvezda. Svaka čast svima, ali čini se da je za prvo jugoslovensko olimpijsko zlato najviše zaslužan upravo – Zoran Gajić. U riznici trofeja ovog stručnjaka na čelu reprezentacije Jugoslavije, pored navedenih medalja sa olimpijskih igara nalaze se i; srebrno odličje na Svetskom prvenstvu 1998. godine, srebro sa Evropskog šampionata 1997. godine, treće mesto u Evropi 1999. godine i najsjajnije odličje osvojeno na Starom kontinentu 2001. godine.
Posebno mesto Zoran ima u srcima svih Starčevaca jer i danas iako je daleko od svoje Omoljice i Starčeva uvek nađe vremena da se raspita kako igra Borac i da pomogne makar i savetom . Hvala ti .